Jevrejsko groblje u Beogradu ima ogromnu kulturno-istorijsku vrednost, koja ga značajno izdiže iznad ideje o smrti i nestajanju, koja se obično vezuje za ovakva mesta. Posmatrano sa istorijske i umetničke tačke gledišta, groblja mogu pružiti sliku o životu, kulturi i običajima ljudi, a ovo je naročito interesantno kada se radi o Jevrejima, čija je istorija bila burna i teška.
Danas su poznata jevrejska imena, specifične umetnine i prošlost jednog naroda zaštićeni od zaborava u nekadašnjoj Grobljanskoj, a danas Ruzveltovoj ulici – ulici velikana. U nastavku teksta vas upoznajemo sa Novim jevrejskim grobljem, i njegovim značajem za jevrejski narod kog, prema jednom skorašnjem popisu stanovništva, u Srbiji ima nešto manje od dve hiljade.
Groblje Jevreja u Beogradu – Sefardi i Aškenazi
U srpskoj prestonici postoje dva jevrejska groblja, koja zbog umetnički izrađenih grobnica liče na muzeje, a vrlo su posećeni i od strane turista kao jedna od kulturno-istorijskih atrakcija Beograda. U pitanju su Sefardsko i Aškenasko groblje u Beogradu.
Staro jevrejsko groblje je prvobitno bilo smešteno u Dalmatinskoj ulici, odakle je izmešteno na sadašnju lokaciju početkom dvadesetog veka. Groblja su od tada smeštena u Ruzveltovoj ulici, jedno preko puta drugog, a zbog male fizičke udaljenosti i činjenice da su oba jevrejska, nazivaju ga i tretiraju kao jedno jedinstveno groblje Jevreja u Beogradu. Aškenasko groblje je ujedno i fizički deo beogradskog Novog groblja, od koga je odvojen samo jednim zidom.
Jevrejske grobnice kao prikaz jevrejske umetnosti
Novo jevrejsko groblje u Beogradu je, zahvaljujući zanimljivim kamenorezačkim ostvarenjima i skulptorskim rešenjima, našlo svoje mesto i u umetničkom svetu koji izuzetno ceni bogato izrađene nadgrobne spomenike sa autentičnim simbolima i porukama karakterističnim za jevrejski narod.
Na groblju postoji oko četiri hiljade nadgrobnih spomenika, koji uključuju i komemorativne spomenike. Većina nadgrobnih ploča prikazuje i simbolizuje nešto iz života pokojnika ili načina njegove smrti, a mnogi od njih imaju i reljefno prikazane sinagoge i druge jevrejske simbole. Portretne skulpture su takođe vrlo česta pojava na spomenicima, a neke od najpoznatijih su dela skulptora Nandora Glida, Aleksandra Zariha i Petra Palavicinija.
Spomenici koji su preneseni sa Starog jevrejskog groblja imaju natpise samo na hebrejskom jeziku, sa imenom pokojnika i godinom smrti, dok novi spomenici imaju nešto duže epitafe i na srpskom jeziku. Neke razlike među spomenicima postoje i u pogledu podele na Sefarde i Aškenaze.

Aškenasko i Sefardsko groblje u Beogradu – u čemu je razlika?
Iako se Aškenasko i Sefardsko groblje u Beogradu posmatraju kao dva dela jedne celine, treba imati na umu da postoji značajna razlika između njih, tačnije između Sefarda i Aškenaza. Reč je o sunarodnicima sa različitih geografskih područja – Sefardi su potomci prognanih Jevreja iz Španije i Portugalije krajem petnaestog veka, a Aškenazi su Jevreji iz Nemačke.
Nekada je podela između Aškenaza i Sefarda bila dublja i uočljivija, pa su se u skladu sa tim i nadgrobne ploče postavljale drugačije. Sefardske ploče su se postavljale horizontalno, a aškenaske vertikalno, mada se ova razlika vremenom izgubila, a samim tim je i podela groblja između Sefarda i Aškenaza izbledela.
Aškenazi – brojniji deo jevrejske populacije
Krajem 18. i početkom 19. veka Aškenazi koji su ostali u Nemačkoj, nakon što se veliki broj pripadnika ove grupe odselio prema Poljskoj i Litvaniji, doživeli su kulturnu preorijentaciju podstaknutu Haskalom (jevrejskim prosvetiteljstvom), te su razvili nove oblike verskog života, kulturnog identiteta i ponašanja.
Intelektualna i kulturna previranja su dovela i do postepenog prestanka upotrebe tradicionalnog jidiš jezika kojim su Aškenazi govorili, a koji je nastao kao kombinacija hebrejskog i nemačkog jezika, uz elemente slovenskih i romanskih jezika. Prema najvećem broju procena, Aškenazi danas čine oko 75% svetske jevrejske populacije.
Sefardi – Jevreji sa španskog tla
Sefardi su sa španskog tla proterani 1492. godine, nakon skoro hiljadu godina života na njemu. Većina je emigrirala u Portugaliju, odakle je proterana samo nekoliko godina kasnije, a nakon toga su se nastanili u Maroku, Osmanskom carstvu, Italiji, Francuskoj i Severnoj Americi.
Jevrejska zajednica u Turskoj je opstala kao izuzetno jaka, mada su Sefardi uvek iskazivali nostalgiju prema starim španskim zavičajem, pa se španski jevrejski jezik (poznatiji kao ladino) i dalje govorio, a španske romanse i poslovice prepričavale i prenosile sa kolena na koleno do danas.
I jedna i druga grupa Jevreja je stradala tokom Holokausta u Drugom svetskom ratu, nakon koga se broj Aškenaza, ali i Sefarda u svetu smanjio toliko da su njihov jezik, kultura i tradicija gotovo izbrisani sa lica zemlje.
Ono malo Jevreja što je ostalo, rasulo se po svetu noseći sa svojim stvarima i ostatke jedne bogate tradicije, kulture i verovatno najmelodičnijeg jezika na svetu, koji se vremenom sve manje čuje i govori. Jevrejski narod je svetu podario brojne intelektualce, filozofe, doktore, pisce i umetnike, čiji je doprinos raznim sferama od neprocenjive vrednosti.